
U razgovoru za Sportski žurnal ocenio je da povratak nije bio potreban treneru koji je tokom prvog mandata postigao značajne uspehe, kao i da se posle njegovog odlaska ne vidi napredak u igri crveno-belih.
Anić se osvrnuo na rad Alberta Rijere, koji je u avgustu zamenio Stankovića, ali mnogo zanimljivija bila je njegova ocena odluke bivšeg saigrača da drugi put preuzme posao na stadionu „Rajko Mitić“.
„Možda je Rijera dobar ili loš trener, ali ne vidim nikakav pomak posle odlaska Dejana Stankovića. Sa Dekijem sam dugo igrao zajedno, bio je profesionalac. Nije mu bilo potrebno da se vraća u Zvezdu. To je njegova velika greška. On je veliko ime, trebalo je da nastavi trenerskim putem u inostranstvu. Kada se jednom u Zvezdi sve završi tako kako nije bilo dobro, povratka tamo više ne bi trebalo da bude“, rekao je Anić za Sportski žurnal.
Stanković se vratio na klupu Crvene zvezde u decembru 2025. godine, kada je drugi put u trenerskoj karijeri zamenio Vladana Milojevića. U tom trenutku iza sebe je već imao iskustvo rada u Sampdoriji, Ferencvarošu i moskovskom Spartaku, kao i pet trofeja osvojenih tokom prvog mandata u beogradskom klubu.
Prvi put je preuzeo crveno-bele u decembru 2019. godine, kada je praktično započeo samostalnu trenersku karijeru. Na klupi Zvezde ostao je do avgusta 2022. godine i za nepunih tri godine osvojio tri uzastopne titule šampiona Srbije i dva Kupa.
Pod njegovim vođstvom Crvena zvezda je tri puta uzastopno izborila grupnu fazu Lige Evrope, a u dve sezone uspela je da obezbedi evropsko proleće.
Međutim, uz svu domaću dominaciju i dobre rezultate u Ligi Evrope, Stankoviću je ostajao veliki nedostatak — plasman u Ligu šampiona. U prvom mandatu nije uspeo da odvede Zvezdu u elitno evropsko takmičenje. Na tom putu zaustavili su ga Omonija, Šerif i Makabi iz Haife.
Upravo je ispadanje od izraelskog šampiona u avgustu 2022. godine označilo kraj njegovog prvog mandata. Stanković je podneo ostavku, a zamenio ga je Miloš Milojević.
Kada se krajem 2025. godine vratio u klub, jedan od glavnih motiva bio mu je upravo pokušaj da postigne ono što mu nije pošlo za rukom prvi put — da odvede Crvenu zvezdu u Ligu šampiona.
Drugi mandat počeo je uz velika očekivanja, a na domaćoj sceni ponovo je doneo (očekivane) trofeje. Zvezda je u sezoni 2025/26 osvojila duplu krunu, pa je Stanković povećao svoj ukupni učinak na klupi crveno-belih na četiri šampionske titule i tri nacionalna kupa.
Međutim, evropski neuspeh ponovo je bacio senku na domaće rezultate. U avgustu 2026. godine Crvenu zvezdu je izbacilo Hapoel iz Ber Ševe u trećem kolu kvalifikacija za Ligu šampiona.
Posle poraza 2:0 na svom stadionu Stanković je odlučio da podnese ostavku. Posebno je ostao u pamćenju način na koji je završio poslednji meč. Tokom utakmice dobio je crveni karton, a ubrzo posle ispadanja postalo je jasno da će se njegov drugi mandat završiti za manje od osam meseci.
Tako se druga epizoda Stankovića na Marakani završila gotovo identično kao prva — ispadanjem od izraelskog kluba u kvalifikacijama za Ligu šampiona i odlaskom sa mesta trenera.
Razlika je, međutim, bila u ukupnom utisku. Tokom prvog mandata Stanković je uspeo da izgradi tim koji je ostavljao ozbiljan trag u Ligi Evrope, dok u drugom nije napravio sličan korak napred na međunarodnoj sceni.


