Enriko Zanarini o 50 godina u auto-sportu

Auto-moto sport
Ponekad je jedan događaj — svega nekoliko sekundi — dovoljan da promeni tok karijere.
0 pregleda
10 min čitanja
Enriko Zanarini o 50 godina u auto-sportu

Ponekad je jedan događaj — svega nekoliko sekundi — dovoljan da promeni tok karijere. Enrico Zanarini se priseća upravo takvog trenutka koji se dogodio u padoku na Velikoj nagradi Portugala 1993. godine. Emanuele Naspetti, jedan od vozača kojima je Zanarini upravljao početkom 1990-ih, borio se za svoju budućnost u Formuli 1.

Cilj je bio nadmašiti svog timskog kolegu Rubensa Barrichella — rezultat koji bi mogao da učvrsti njegove šanse. Ali u odlučujućem trenutku kvalifikacija, kada je Naspetti izvlačio maksimum iz kruga koji je mogao da promeni njegovu sudbinu, direktno na njegovom putu se našao Ayrton Senna, koji je upravo bio izašao iz boksa. Pokušaj je propao, a sa njim je, kako se Zanarini priseća, nestala i velika prilika.

„To je bila naša poslednja šansa“, rekao je Zanarini. „Emanueleu je ostao poslednji set guma i morao je da pruži sve od sebe. Kada sam video kako Senna izlazi iz boksa tačno u trenutku kada Naspetti prilazi poslednjoj krivini, shvatio sam da je naš krug uništen. Upravo se to i dogodilo.“

Zanarini se vratio u padok slomljen. Rasejano je seo pred televizor i primetio reklamu za Nike. Vizuelni sadržaj skoro da nije ni gledao, ali reči koje su se pojavile na kraju urezale su mu se u pamćenje: „Try Harder“ — podigni lestvicu više.

„Rekao sam sebi da to ne može da se završi tako“, kaže on. „Trebalo je pokušati još jednom — i uraditi bolje. To je postalo jedan od mojih motoa, jedan od principa po kojima živim i radim.“

Pola veka kasnije Zanarini je i dalje u padoku. Prošao je kroz različite epohe, poznavao generacije vozača i radio i sa šampionima i sa mladim talentima koji obećavaju. Njegova karijera je počela 1975. godine, kada je upravljao automobilom Autodelta i dvojicom vozača. Danas zajedno sa Francescom Principeom predstavlja, između ostalih, Rafaela Camaru, koji je upravo debitovao u F1 sa Haasom.

Između tih tačaka — ceo jedan život proveden u automobilizmu i određen pre svega posebnim pristupom radu menadžera. „U našem svetu živiš rame uz rame sa vozačima svakog dana“, objašnjava on. „Stvaraju se veoma tesne veze. Sa Emanueleom Naspettijem bili smo kao braća — za njega sam bio, verovatno, skoro drugi otac. I ti odnosi se ne završavaju obavezno zajedno sa trkačkom karijerom.“

Najilustrativniji primer je Eddie Irvine, jedan od onih koji su ostavili najdublji trag u profesionalnom putu Zanarinija: „Eddie me je zaista iscrpeo. Imao je neverovatne promene raspoloženja, posebno kada je bila reč o privatnom životu. Ipak, i dalje smo prijatelji. Prošlo je trideset godina, i sada — između Brazila i Las Vegasa — zajedno letujemo u Peruu nedelju dana. Dva starca na odmoru!“

To je filozofija menadžmenta koja kao da pripada drugoj epohi, ali Zanarini je i dalje smatra suštinskom — ne u poslednjem redu zato što, po njegovom mišljenju, vozači su se promenili mnogo manje nego što se može zamisliti.

„Ta takmičarska žestina koju su imali Naspetti, Irvine ili Zanardi — ista je kao ona koju danas vidim kod Camare“, razmišlja on. „Čim se spusti vizir, svi se pretvaraju u grabljivice.“

„Najviše se promenio uticaj tehnologije i društvenih mreža. Ranije su odnosi sa publikom bili potpuno drugačiji. Danas mladi vozač provodi mnogo vremena na telefonu — saznaje vesti, komunicira direktno sa ljudima. Ali borbeni duh ostaje isti.“

Vrednost iskustva i odnosi sa Ferrarijem

Tokom decenija se i uloga menadžera duboko promenila. Pojava akademija kojima upravljaju timovi i proizvođači pomerila je ravnotežu, a u nekim slučajevima suzila prostor za one koji predstavljaju vozače.

„Sa Red Bullom — bar dok je Helmut Marko bio na čelu — bilo je praktično nemoguće voditi bilo kakav sadržajan dijalog. Nisi čak ni razmatran ako slučajno nisi bio menadžer Maxa Verstappena. Mercedes takođe zastupa prilično autoritaran pristup, naginjući tome da drži menadžere po strani. Ferrari je, nasuprot tome, uvek poštovao naš rad. Isto se može reći za Haas i McLaren.“

Odnosi sa Maranellom su jedna od ključnih snaga agencije. To partnerstvo je počelo još u vreme Irvinea i nastavlja se: sada organizacija Zanarinija predstavlja pet vozača povezanih sa Ferrarijem. Upravo zato je Camara poverio agenciji svoju karijeru.

„Rafael je došao kod nas jer je tražio iskustvo koje pružaju ustaljeni odnosi sa Ferrarijem“, objašnjava Zanarini. „Već smo ga poznavali i sa interesovanjem pratili njegov napredak, ali nismo ga aktivno jurili, pošto je imao drugog menadžera. To je pitanje profesionalne etike; poštujemo rad drugih.“

Tema etike se u Zanarinijevom izlaganju javlja više puta. „To je sredina u kojoj je lako baviti se nečasnim poslovima — gde se može brzo zaraditi delovanjem van pravila“, dodaje on. „Uvek sam govorio svom timu da se ponaša dostojno i da sve radi kako treba. Upravo tako i čuvaš odnose tokom vremena.“

Prema Zanarinijevim rečima, iskustvo je glavni adut koji menadžer može da ponudi mladom vozaču: „Nije potrebno biti genije. Kada si proveo 50 godina u automobilizmu, video si toliko scenarija da se pre ili kasnije neminovno ponavljaju. Ono što se dogodilo pre 20 godina, sutra ujutru može lako da se dogodi Rafaelu. Mogu da ga pripremim i objasnim mu šta da očekuje. I on je pametan mlad čovek koji sa velikim poštovanjem gleda na iskustvo.“

„U Rafaelovom slučaju je takođe odlučujuću ulogu odigrala naša veza sa komercijalnim partnerom u Brazilu — agencijom FWD; oni rade odličan posao na projektu Camara. Sve se savršeno poklopilo.“

Rafael Camara: talenat i novi način razmišljanja

Priprema Camare za debi u F1 na Velikoj nagradi Brazila zahtevala je poseban pristup. Posle karijere izgrađene na jurišu za pol pozicije, pobede u trkama i šampionske titule, novajlija se odjednom našao u sredini gde se uspeh meri potpuno drugačijim kriterijumima.

„Tokom poslednje nedelje morali smo sve da resetujemo“, objašnjava Zanarini. „U timu smo u kojem — ako se ne dogodi nešto izuzetno — nećemo uzimati pol pozicije i pobeđivati u trkama. Rafael je navikao da se bori za pobede, pa smo morali da mu objasnimo da je priroda posla sada drugačija. Ako bude dobro radio svoj posao, doći će vreme kada će imati bolid sposoban da obezbedi pol pozicije i pobede.“

Za Zanarinija ulazak u F1 nije samo kulminacija puta, već početak novog poglavlja. A kada ga pitaju koji od vozača kojima je upravljao je po čistom talentu najsličniji Camari, odgovor je indikativan: „Verovatno [Giancarlo] Fisichella. Vrlo je teško porediti, ali ako govorimo o čistom talentu, on mi pada na pamet. Međutim, njihove ličnosti su potpuno različite — jedan je introvert, drugi ekstrovert.“

Postoji i još jedan aspekt menadžerskog posla koji retko izlazi na videlo: upravljanje porodicama. „Mi smo praktično dobili diplomu iz ‚upravljanja roditeljima‘!“ uzvikuje Zanarini. „Mislim da zaslužujemo posebnu nagradu. Ponekad je upravljanje roditeljima zahtevnije nego upravljanje vozačima. Porodice su žrtvovale toliko mnogo da bi pomogle svojoj deci da dostignu te nivoe, i emocionalna veza je neverovatno jaka. Ali dolazi trenutak kada mladi vozač mora da postane samostalan, i usmeravati taj prelaz nije uvek lako.“

Od Rona Dennisa do Zaka Browna: manje arogantan padok

Zanarini je zatekao onu verziju F1 u kojoj su odluke donosili direktno vlasnici timova — svet u kojem su lični odnosi često bili presudni, iako ne uvek jednostavni.

On se priseća susreta sa Ronom Dennisom, organizovanog radi razgovora o Giancarlu Fisichelli posle njegove pobede na Velikoj nagradi Brazila 2003. godine: „Primio me je u svojoj hotelskoj sobi, nedaleko od Imole. Bio je arogantan od samog početka. Rekao je da ga Fisichella ne zanima i da je pristao da se sastane sa mnom samo zato što sam ga zamolio. Postoje različiti načini da kažeš čoveku da te ne zanima, a on je definitivno izabrao ne baš najelegantniji…“

Kontrast sa sadašnjim rukovodstvom McLarena je očigledan: „Zak Brown ima duh veoma sličan mom. Uvek govorim da sam prodavac polovnih automobila, jer sam iz te branše došao. A kada radiš u auto-salonu, naučiš da moraš da saslušaš svakoga. Može da uđe neko ko izgleda kao da nema ni dinara, a na kraju kupi tri Mercedesa. Zak sasluša svakoga, a onda, naravno, donosi sopstvene zaključke.“

Koliko god paradoksalno, iako je F1 postala mnogo složenija i bogatija, sada se Zanariniju čini manje arogantnom nego pre: „Tada su postojali pojedinačni vlasnici; danas su strukture drugačije i dijaloga je više. Ne vidim u sadašnjem padoku onu aroganciju sa kojom sam se nekada susretao.“

Zanarinijevo poređenje između ere Bernieja Ecclestonea i ere Liberty Media takođe je lišeno nostalgije. Priznajući da je stari sistem funkcionisao u svoje vreme, on smatra da sadašnje rukovodstvo mnogo bolje odgovara razmerama koje je F1 dostigla.

Francesco Principe — to je budućnost

Posle 50 godina u poslu Zanarini ne pokazuje znake usporavanja. Kada ga pitaju da li je ikada razmišljao da napusti automobilizam, odgovor sledi odmah: „Ne — jer bih sutradan umro!“

Ipak, postoji svest o tome da budućnost agencije na kraju mora biti poverena novoj generaciji. Tu na scenu stupa Francesco Principe, kome je preneta odgovornost za projekat Camara.

„Taj projekat je potpuno u njegovim rukama, i to mi pričinjava ogromno zadovoljstvo“, kaže Zanarini. „Francesco Principe je na neki način moje sopstveno delo — govorim to sa ponosom. Stvorili smo simbiozu u kojoj njegovo sveže, mlado razmišljanje dopunjuje moje iskustvo.“

Veza prevazilazi profesionalne okvire: „Moja sopstvena deca su izabrala druge karijerne puteve. U svetu automobilizma Francesco je moj sin. Znam da će jednog dana moj sopstveni put da se završi, ali utešno je znati da će postojati neko ko će taj posao da nosi dalje.“

Verovatno upravo taj fragment najbolje prenosi priču o Enricu Zanariniju — čoveku koji je svedočio evoluciji trkačkih automobila, timova, pravila i samog načina na koji se vodi posao u automobilizmu. Poznavao je vozače koji su kasnije osvajali svetska prvenstva, i druge čiji su snovi nestajali za svega nekoliko metara kvalifikacionog kruga.

I sada, pola veka kasnije, on i dalje prepoznaje sebe u te dve reči koje su se jednom pojavile na televizijskom ekranu u posebno gorkom danu: „Try Harder“. Pokušaj još jednom — i pokušaj bolje.

Povezani članci