
Kada je Fernando Alonso postao šampion sveta Formule 1 2005. godine, imao je samo 24 godine — smenio je Emersona Fittipaldija na mestu najmlađeg šampiona u istoriji automobilizma. Najzad je Michael Schumacher dobio konkurenciju. I iako je tada vladajući kralj F1 jednom prilikom greškom nazvao mladog španskog bika „Fernandindo“, jer nikako nije mogao da zapamti njegovo ime, upravo je Alonso na kraju okončao zlatno doba Schumachera.
Klasa novajlija iz 2001. bila je izuzetna: Alonso, Juan Pablo Montoya, Kimi Raikkonen. Brazilac Enrique Bernoldi takođe je stao na start sezonske etape u Melburnu, a Malezijanac Alex Yoong i Čeh Tomas Enge pridružili su se kasnije iste godine. Imena koja su uglavnom pala u zaborav. Ali najmanje 50 odsto tog sastava iz 2001. postiglo je veličinu.
Formula 1 je tada bila potpuno drugačiji svet. Rukovodioci timova bili su ljudi poput Rona Dennisa, Franka Williamsa, Eddieja Jordana i Toma Walkinshawa. Današnji tim Mercedes, koji pobeđuje u šampionatu sveta, zvao se BAR, Red Bull je još uvek bio Jaguar, a tim Alaina Prosta koristio je Ferrarijev motor preimenovan u čast kompjuterskog brenda Acer. Facebook i Instagram nisu postojali, devojke na startnoj rešetki u bikinijima i tesnim šorcevima bezbrižno su držale table sa brojevima vozača, a na startnom polju su još uvek bili veterani poput Jeana Alesija i Josa Verstappena, oca Maxa.
Svako ko bi tada predvideo da će Alonso posle 25 godina još uvek biti među najboljim vozačima Formule 1, ali da nikada neće osvojiti više od dve šampionske titule, verovatno bi bio proglašen ludim od strane novinara poput Murraya Walkera ili Heinza Prüllera.
Jednom sam služio civilnu službu u domu za stare, i svaki put kada bih majci pričao o svom poslu, govorila je: „Kada ljudi ostare, ponovo postaju kao deca.“ Na neki način to važi i za Fernanda Alonsa.
Godine 2001. debitovao je u Formuli 1 za Minardi. Australijski preduzetnik u oblasti avioprevoza Paul Stoddart kupio je tim koji danas znamo kao Racing Bulls, a Alonso je osvojio tačno nula poena u sezoni od 17 trka, bez sprintova F1 i sa finalom šampionata u Suzuki 14. oktobra. Ne zato što njegov izuzetan talenat već nije bio očigledan, već zato što tehnika jednostavno nije odgovarala zadatku.
Sada, kao starešina F1, Alonso se našao u tačno istoj situaciji kao u vreme kada je bio novajlija u Velikoj nagradi: njegov timski kolega nema ni jednu jedinu šansu protiv njega, niko ozbiljno ne sumnja u njegove sposobnosti za volanom, a ipak je beznadežno zaglavljen na začelju kolone, jer njegov bolid jednostavno ne može da pruži rezultat.
Fernando Alonso, Aston Martin Racing
U međuvremenu su bile dve šampionske titule, 32 pobede na Velikim nagradama i četvrt veka životnog iskustva. Začuđujuće malo se promenilo: Alonso je brži od svog bolida. Posle 20 od 24 trkaća vikenda na njegovom računu je samo sedam poena. Manje je osvajao samo 2001. sa Minardijem.
I ipak, Interlagos — upravo mesto gde je osvojio svoju prvu titulu šampiona sveta 2005. — dokazao je da Alonso nije izgubio sposobnost da iz bolida Formule 1 iscedi poslednji delić sekunde.
Kada je pala kiša, otvorivši vrata vozačima u manje konkurentnoj tehnici da prevaziđu nedostatke svojih bolida, klasa Alonsa pokazala se u punoj meri. Tokom subotnjih kvalifikacija nekoliko puta je nakratko bio na čelu tabele vremena, da bi na kraju sebi obezbedio prvi plasman u Q3 u sezoni.
U nedeljnoj trci povremeno se čak našao u borbi sa vozačima poput Lewisa Hamiltona u Ferrariju. Posle trke Alonso je pretpostavio da je Aston Martin morao biti „fenomenalan“ u krivinama na mokroj stazi (motor Honda, priznajmo, znatno manje).
Možda. Ali u tome je stvar: bio je fenomenalan samo u rukama Alonsa.
U subotu je Alonso pokazao zašto sa 45 godina još uvek pripada Formuli 1. U nedelju mu je Aston Martin pokazao zašto bi sa 45 godina možda bilo bolje da se okrene nečim drugim. Rezultat — 12. mesto. Nula poena. Još jedan trkaći vikend u kojem je Alonso dokazao da je previše dobar za svoj bolid.
Sve to trebalo bi da bude dovoljno da podgreje njegovu taštinu i pomogne mu da čvrsto spava noću. Ali koliko god se Alonso trudio i koliko god malo ko sumnjao u njegove sposobnosti, šanse da postane šampion sveta po treći put i konačno napiše srećan kraj priče koja se u poslednje dve decenije pretvorila u beskrajnu istoriju, male su.
Fernando Alonso, Aston Martin Racing
U Formuli 1 je malo vozača koji su tokom godina nastupali za toliko današnjih top timova ili barem u nekom trenutku vodili pregovore sa njima. U Ferrariju je mučno blizu prišao trećoj tituli, ali do toga nikada nije došlo. U Meklarenu je za sobom ostavio spaljenu zemlju. Dvaput.
Njegovi pregovori sa Red Bullom bili su najozbiljniji 2007. godine — barem mi je tako jednom ispričao Helmut Marko. Red Bull je imao Adriana Neweyja, ali Alonso, po svemu sudeći, nije verovao da smela ideja Dietricha Mateschitza da izazove ustaljene timove i proizvođače zaista može postati stvarnost. Do trenutka kada je Red Bull započeo svoj uspon ka eri izuzetnog uspeha 2009. godine, Alonso se već pripremao za prelazak u Ferrari.
Ironija? Skoro 20 godina kasnije Alonso sada polaže nade da će ponovo postati šampion sveta u nikog drugog do Adriana Neweyja u Aston Martinu. Istog onog konstruktora čiji je potencijal u Red Bullu, po svemu sudeći, potcenio svih tih godina ranije. To bi trebalo da bude uzbudljiv materijal za njegovu davno obećanu autobiografiju, koju sam prednaručio na Amazonu u julu 2021. i koja do danas nije izašla.
Krajem 2016. godine, u jednom od najnižih perioda njegove duge karijere u Meklarenu-Hondi, kada se već mentalno odvojio od Formule 1, aktuelni šampion sveta Nico Rosberg iznenada je objavio povlačenje. Istog večera na gala ceremoniji FIA Flavio Briatore pozvao je šefa Mercedesa Tota Wolffa, pokušavajući da Alonsu obezbedi upražnjeno mesto Rosberga. Ali Alonso je spalio previše mostova tokom rada u Meklarenu-Mercedesu, a generalni direktor Daimlera Dieter Zetsche nije zaboravio „Spygate“.
Ponekad je Alonso otvarao pogrešna vrata. Ponekad su mu ih zalupili pred nosom. A ponekad ih je sam zalupio tako snažno da se posle godina više nisu mogla otvoriti.
Kada se Alonso pridružio Aston Martinu 2023. i odmah ostvario osam podijuma u prvoj sezoni, činilo se da je konačno skinuo sa sebe prokletstvo lošeg izbora trenutka. Danas, tri godine kasnije, znamo bolje. I ne bi bilo iznenađenje da tim na kraju postigne uspeh godinama posle njegovog odlaska. Kao što je to učinio Meklaren.
Alonso nije uvek bio samo žrtva nesrećnih okolnosti. Neka vrata je zatvorio sam. Neke mostove je spalio svojim rukama.
Lewis Hamilton, McLaren, Fernando Alonso, McLaren
Alonso nije od onih koji lako gube san. Preživeo je previše, postigao previše i dokazao previše svima nama da bi se uznemiravao zbog toga što nikada neće osvojiti treću šampionsku titulu u ovom životu. I ipak, u njegovoj priči ima nečeg duboko žalosnog. Da je imao istu sreću kao Vettel ili Hamilton da se nađe na pravom mestu u pravo vreme, verovatno bi do sada imao pet ili više šampionskih titula. Ali ih nema.
Još 2001. godine, kada je Alonso počinjao u Formuli 1, novinski članci koje sam čitao neizostavno su opisivali velikog Sir Stirlinga Mossa kao najboljeg vozača Velikih nagrada koji nikada nije osvojio šampionsku titulu.
Možda će jednom u dalekoj budućnosti o Fernandu Alonsu pisati kao o najboljem vozaču Velikih nagrada koji je osvojio „samo“ dve šampionske titule.
I ipak, moglo je biti i gore.


