
Tokom poslednjih šest nedelja vozači MotoGP postepeno su zaoštravali svoj stav, pokušavajući da izvrše pritisak na promotera šampionata, koji je ostao pri nameri da ispuni ugovor sa vladom Katara. Prema tom sporazumu, trka je trebalo da se održi, osim ako ne bi bilo moguće pozvati se na višu silu.
Nekoliko zemalja zastupljenih u padoku preporučilo je svojim građanima da odlože sva putovanja u region zbog rata u kojem su s jedne strane SAD i Izrael, a s druge Iran. Međutim, pošto su to bile preporuke, a ne izričita zabrana putovanja, nisu imale dovoljnu pravnu snagu da opravdaju otkazivanje etapa bez kršenja ugovora.
Suočeni sa takvom situacijom, čelnici MotoGP Sports Entertainment Group (MGPSEG), nosioca komercijalnih prava na šampionat, ocenili su da su garancije koje su pružile katarske vlasti dovoljne. One su se obavezale da će obezbediti zaštitu u slučaju eskalacije sukoba koji je u toku.
Tokom poslednjih nedelja pojavili su se detalji o razmeni mišljenja između vozača i MGPSEG, koji omogućavaju da se predstavi koliko je sučeljavanje postalo ogorčeno. Sukob koji je, čak i pri najpovršnijem pogledu sa strane, doneo više gubitnika nego pobednika. Najveća žrtva je imidž MotoGP, koji iz Losaila izlazi ozbiljno narušen zbog sve vidljivijeg raskola između glavnih aktera šoua i onih koji su odgovorni za održavanje šampionata u kojem se oni takmiče. Iako svaka strana ima pravo da štiti svoje interese, tokom cele ove krize primetno je nedostajao pomirljiv glas — neprocenjiv resurs u ovakvim situacijama.
Niko pri zdravoj pameti ne bi tvrdio da je održavanje trke u Dohi u trenutnim okolnostima bilo idealno. Problem je u tome što ovaj svet nije idealan i bilo bi nerazumno pojednostavljivati stav onih koji na kraju odgovaraju za odluku o otkazivanju etapa. Ne najmanje zbog svega što bi takva odluka povukla za sobom. Reč nije samo o novcu, već i o poruci koju bi poslala i o mogućim posledicama. Dovoljno je setiti se Velike nagrade Formule 1 u Kataru i Abu Dabiju, koje treba da se održe u narednim nedeljama.
Bilo bi zanimljivo videti šta bi uradili svi ti samoproglašeni heroji, koji su nedeljama raspirivali ogorčenje i zabrinutost na društvenim mrežama, da su se našli na mestu onih koji donose odluke. Sva buka koju su stvorili zamenjena je apsolutnom tišinom nakon što je etap završen bez ijednog incidenta i bez najmanjeg znaka refleksije sa njihove strane. Dobivši iz ove epizode nekoliko dodatnih pratilaca, uvek će naći novu skandaloznu temu koju mogu da iskoriste. Samo sačekajte i videćete.
Međutim, otvorena sitničavost nekih ne oslobađa odgovornosti one koji imaju vlast. Vozači su po prirodi individualisti i bilo bi nerazumno očekivati da će štititi kolektivne interese šampionata. Ta odgovornost leži na onima koji njima upravljaju. I epizoda sa Katarom zahteva temeljnu korporativnu samoproveru, ako MotoGP želi da izbegne ponavljanje štete po sopstveni imidž koju je pretrpeo tokom poslednjeg meseca.
Carlos Ezpeleta MotoGP
To što tako različite realnosti postoje u istom ekosistemu — realnost vozača i realnost rukovodilaca — ne oslobađa nijednu stranu obaveze da uloži sve napore u prevazilaženje jaza. Međutim, u tom procesu je očigledno da oni koji se svakodnevno bave političkom stranom sporta raspolažu mnogo sofisticiranijim instrumentima od onih čiji je glavni zadatak jednostavno da voze brže od rivala.
Ultimatumi poput onog koji je iznet u Sepangu ne bi smeli da imaju mesta u sredini u kojoj, barem teoretski, svi učesnici rade za isti cilj. I ako je do toga došlo, sa pravnicima i svim ostalim, to je u velikoj meri zbog nedostatka empatije i spremnosti na posredovanje ispoljenih na onim sastancima na kojima je napetost porasla do gotovo nezamislivog nivoa. Pretnje sportskim sankcijama upućene vozačima crvena su linija kojoj nikada ne treba prilaziti ako se teži zaštiti dugoročne dobrobiti šampionata.
U tom kontekstu, komentare zamenika izvršnog direktora MotoGP Carlosa Ezpelete, date Motorsport.com u nedelju u Losailu, treba posmatrati kao tračak nade koji svedoči da nije sve izgubljeno.
„Tačno je da smo se pokazali ranjivijim od drugih sportova koji su takođe posećivali ovaj region, a razlog tome bila je sva buka oko situacije“, rekao je Ezpeleta. „To je nešto što u budućnosti moramo bolje da regulišemo. Verovatno treba efikasnije da radimo sa timovima i vozačima. Uči se na svemu, i potrudićemo se da u budućnosti postupamo bolje.“
Odluka Yamaha da svojim zaposlenima zabrani put u Katar na osnovu klauzule iz njihovih ugovora o radu zaslužuje posebno razmatranje. Iako je ta odredba, naravno, potpuno zakonita, teško je poverovati da nije postojao manje razoran način da se situacija reši od objavljivanja saopštenja u šest sati uveče u nedelju posle Velike nagrade Malezije, koje je izazvalo trenutnu reakciju i osudu MGPSEG.
Parada vozača
Nedostaci organizatora bili su ogoljeni. Ali i vozači imaju na čemu da rade. Prirodno je da teže da iskoriste svaki uticaj koji imaju u svoju korist, iako ponekad ograničenost njihove pozicije postaje bolno očigledna. U nekim sporovima njihova uloga se svodi upravo na ono što ih određuje: oni su vozači. Ovog puta su, međutim, istupili napred kako bi se prihvatili pitanja mnogo veće složenosti.
Iako su njihove zabrinutosti zbog razumnosti održavanja trke u Losailu bile shvatljive i potpuno legitimne, njihova ranjivost — ne samo prema rukovodstvu šampionata, već i prema sopstvenim timovima — sterala ih je u ćošak i u velikoj meri im oduzela glas. Verovatno su bili svesni koliko su složenu situaciju stvorili za sebe i kakve posledice mogu da ih čekaju. U tom smislu, nedostatak jedinstva među njima zabrinjava.
Teško je zamisliti pogodniji trenutak da se vozači konačno organizuju u asocijaciju sposobnu da predstavlja njihove kolektivne interese. Međutim, nesuglasice nisu bile ograničene na same vozače. Bile su očigledne i u njihovim odnosima sa sopstvenim timovima, i to je video svako ko je bio spreman dovoljno pažljivo da pogleda.
Do dolaska Formule 1 u Katar ostaje samo dve nedelje, i gotovo je neverovatno da bi se slične nesuglasice mogle preneti na taj padok. Formula 1 je sredina u kojoj svi tačno znaju šta je na kocki i u kojoj se pretnje ne izgovaraju otvoreno, već se iznose sa osmehom i šoljom kafe u ruci.


