
Na kraju krajeva, kakva je svrha talenta ako ga nema na terenu?
Posle 10 odigranih kola Real Madrid na sopstvenom iskustvu uči koliko je to pitanje važno.
Povrede Facunda Campazza, Gabriela Decka, Usmana Garube, Mikaela Jantunena i Thea Maledona stvorile su ozbiljne probleme za tim Pedra Martineza.
To nije samo pet imena na spisku povređenih. Oni donose različite kvalitete, obavljaju različite uloge i važni su delovi rotacije tima.
Campazzo daje organizaciju igre i kreativnost. Deck unosi fizičku snagu i univerzalnost. Garuba obezbeđuje energiju u odbrani, a Maledon dodaje još jednu dimenziju u napadu.
Njihovi minuti mogu da se zamene (moguće).
A ono što oni donose na teren ne mora nužno moći da se zameni.
Jedna od glavnih zabluda u košarci jeste da dubok sastav automatski štiti od povreda.
To nije tako.
Trener može da preraspodeli minute, izmeni rotacije i pruži više prilika mladim igračima.
Međutim, gubitak nekoliko važnih igrača neminovno se odražava na hemiju, taktičku fleksibilnost i stabilnost.
I Evroliga je posebno nemilosrdna.
Dvadeset timova, stalna putovanja, domaća takmičenja i iscrpljujući kalendar ostavljaju veoma malo vremena za oporavak.
Tako je i sa Olympiacosom, jer, iskreno govoreći, Jean Montero se zaista ne može zameniti. A spisak može da se nastavi: Efes gubi Mikea Jamesa, Barcelona je u nevolji i bez Puntera, a ključni igrači ispadaju gotovo svuda. Upravo zato je rad medicinskih štabova postao gotovo jednako važan kao rad trenerskih štabova.
Ali postoji još nešto što vredi imati na umu.
Titule se ne osvajaju u novembru.
Regularni deo sezone je maraton, ali plej-of i Final Four su sasvim druga priča.
To što su najbolji igrači u stroju može da bude razlika između podizanja trofeja i gledanja kako neko drugi slavi.
I na kraju krajeva, to je najvažnije. Svaka utakmica je važna, ali ako se dovoljno dugo izdrži u trci da bi se u pravom trenutku bilo zdravo i u formi, rani problemi sa povredama mogu na kraju da ostanu samo fusnota…


