Rade piše: Bez franšize – bez iluzija, bez problema

Košarka
Kada je stigla vest da je Evroliga lišila Crvenu zvezdu i Partizan mogućnosti da dobiju višegodišnje franšize, većina onih koji prate "večite" i koji igru posmatraju isključivo kroz sportsku prizmu iskreno se razočarala.
0 pregleda
6 min čitanja
Rade piše: Bez franšize – bez iluzija, bez problema

grobari Arena
grobari Arena

Kada je stigla vest da je Evroliga lišila Crvenu zvezdu i Partizan mogućnosti da dobiju višegodišnje franšize, većina onih koji prate "večite" i koji igru posmatraju isključivo kroz sportsku prizmu iskreno se razočarala. Sa druge strane, svi oni koji gledaju širu sliku i faktore koji utiču na društvo, politiku, finansije, kao i na samo upravljanje i kontrolu masa, dočekali su odluku rukovodilaca Evrolige raširenih ruku.

Nažalost, stvari u krajevima u kojima smo odrasli nisu uvek jednostavne kao crna ili crveno-bela boja. Tamo postoje različite druge nijanse, koje utiču na to da sport nije samo ono zanimljivo što se dešava na terenu. Sve to preliva se preko granica arena i tribina, prodirući u svaku poru domova širom Srbije.

Dobijanjem dugoročne licence i udela u vlasništvu takmičenja, klubovi koji postaju franšize obavezuju se da plate visok ulog za taj udeo. Cene se kreću od 50 do 80 miliona evra u zavisnosti od toga o kom klubu je reč. Naravno, garancije samog kluba, banaka i čak države obavezna su stavka kako bi se pravno zaštitili pružaoci usluga i samo takmičenje.

Upravo tu dolazimo do kamena spoticanja kada je reč o beogradskim "večitim" i priči o franšizi. Uzimajući u obzir društvene promene koje nose druga, a za mnoge i neizvesnija vremena, kao i činjenicu da tek treba pokrenuti, popraviti i podmazati zaprašenu i zapuštenu mašinu pravne države kako bi se stavila u pogon, rukovodioci Evrolige nisu hteli da se upuste u avanturu u kojoj se ne zna kuda se ide, na čemu se vozi i da li će se uopšte vratiti kući čitav. Jednostavnije rečeno, rukovodioci Evrolige odlučili su da kupuju belu tehniku u prodavnici u kojoj daju račun i garanciju, a ne na klimavoj tezgi na buvljaku.

Dejan Bodiroga
Dejan Bodiroga

Ko može da garantuje da će Crvena zvezda i Partizan ispuniti sve zahteve koji se postavljaju pred jednog kandidata, kada država decenijama ima i potrebu, i obavezu, i želju da pumpa novac u njihove kase? Kratko pamćenje nas brzo vara, i lako zaboravljamo kako su još pre nekoliko meseci rukovodioci naših "večitih" javno zahvaljivali onome koji to ničim nije zaslužio. Teško je to izbrisati iz pamćenja, jer su nas svakodnevno podsećali da je isključivo Sauron Voldemorović i njegovi sledbenici "zaslužni" za to što sport u Srbiji uopšte postoji.

A kako on postoji? Tako što deca u osnovnim školama ne umeju da trče, jer nema ko da ih nauči osnovama? Tako što su državni novci odlazili na skupa strana pojačanja umesto na stotine nastavnika fizičkog vaspitanja i sportskih psihologa koji bi tu decu nečemu naučili i usmerili ih da postanu pravi ljudi? Upravo to nije zaboravio Dejan Bodiroga, predsednik Evrolige i čovek koji je prilično dobro upoznat sa situacijom u svojoj domovini.

Rade piše: Bez franšize – bez iluzija, bez problema
Rade piše: Bez franšize – bez iluzija, bez problema

Samo veoma neinteligentan čovek, vođen ambicijama i džepovima punim tuđeg novca, mogao bi da zatvori oči i baci trula jabuka u korpu sa zdravim voćem. Zamislite samo da za oba kluba treba izdvojiti minimum sto miliona evra kako bi bili deo velikog košarkaškog spektakla. A šta je sa pojačanjima, platama, svakodnevnim troškovima, omladinskim kategorijama… To je još par desetina miliona godišnje da sve bude u redu. Odakle?

Mislite da bi klubovi sami našli sponzore za to, ili bi država morala da "uskoči" u celu priču i obezbedi novac neophodan za normalno funkcionisanje? Možda bi donatori zaista i priskočili u pomoć, ali samo oni kojima bi to na drugoj strani bilo vraćeno trostruko od iste te države. Rukovodioci najjačeg klupskog takmičenja u Evropi nisu pali s neba pa da im zavaraju oči atmosfera, silovito navijanje, rekordan broj gledalaca ili pregledi na društvenim mrežama. Svi oni dobro znaju da slično mogu da dobiju i od pojedinih grčkih ili italijanskih klubova, ali da pritom u klupsku kasu stave pravi novac — a ne onaj iz monopola.

Rade piše: Bez franšize – bez iluzija, bez problema
Rade piše: Bez franšize – bez iluzija, bez problema

Zamislite samo kakvi bi "magarci" ispali partneri iz Evrolige, koji jedne večeri legnu tiho i mirno, a već sledećeg jutra, još pospani uz prvu šolju kafe, pročitaju vest da je iz rukometnog kluba Partizan otišlo celo rukovodstvo zajedno sa trenerom, dok igrači već razmišljaju da krenu njihovim stopama. Mislite da se u tom trenutku ne bi zapitali da li će se efekat domina te nestabilnosti preliti na druge sportske sekcije? Niko u Srbiji ne želi da gleda kako se naši veliki klubovi koprcaju u blatu siromaštva. Međutim, s obzirom na istoriju mešanja politike u sport i višedecenijsko korenje koje tek treba iščupati i spaliti, mislim da ćemo u narednom periodu često biti svedoci sličnih vesti.

Žao mi je li, kao navijaču i čoveku koji voli košarku od prvih koraka, što "večiti" neće biti deo franšize? Naravno da mi je žao. Ali oni će biti deo programa za dobijanje trogodišnje licence, kao i do sada. Možda je i to dobro, ko zna. Na stvari ponekad treba gledati i sa balkona, jer eto, iza ugla je NBA Evropa, i možda i tamo treba istražiti mogućnosti za potencijalna partnerstva. Istorija nas je naučila da zaostajemo za drugima zbog pogrešnih izbora — kao onog kada je izabrana naklonost prema ujaku Bori Stankoviću i FIBA umesto ULEB, i sada, 26 godina kasnije, tražimo licence i franšize.

Sva sportska pitanja u Srbiji mogu se rešiti dogovorom, ali samo pod uslovom da postoji zdrava osnova, da su karte čiste i da politika konačno izađe iz naših klubova. Bez tog temelja svaka dalja diskusija je izlišna, a snovi o evropskim vrhovima ostaće samo kula od karata na vetru.

Povezani članci