
Umesto toga, ono je donelo razočaranje koje je razotkrilo glavni nedostatak onoga što organizatori vole da nazivaju zlatnim dobom trka sportskih automobila: Balance of Performance, čini se, više ne balansira automobile i počeo je da balansira rezultate.
Toyota je stigla u Italiju nakon što je dominirala većim delom sezone, ali se inženjerski gigant našao toliko ograničen predtrkačkim korekcijama BoP-a da je borba za titulu postala praktično nemoguća.
Automobil #7 Toyota morao je da završi prvi ili drugi kako bi sačuvao realne šanse za titulu, ali su obe Toyote beznadežno zaostajale u brzini.
Automobil koji je bio etalon ove godine po čistoj brzini potpuno je ispao iz bodovne zone; samo je oštra kazna posle trke za #007 Aston Martin podigla #8 na deseto mesto.
Drugi proizvođači, koji skoro da nisu imali šta da dobiju, ostali su u borbi za pobedu, a navijači su bili lišeni prave borbe za titulu između dva dominantna sastava sezone.
Navijačima u Monci bilo je teško objasniti da je svetsko prvenstvo rešeno između dva sastava koji u finalnoj trci sezone nisu uspeli da osvoje bodove po pravu.
Još gore, teško je razumeti kako je potpuno isti paket proizvođača, koji je dominirao na prethodnoj etapi u Barseloni samo tri nedelje ranije, iznenada pao i postao najsporiji automobil među svim Hypercarima sa primetnom razlikom, prošavši ceo spektar od prvog do poslednjeg mesta između dve trke.
Čak ni rezultati NASCAR-a nisu toliko nestabilni kao u WEC-u
Start trke
Svakom šampionatu potreban je bar elementaran poredak snaga. Kada Kimi Antonelli ima loš vikend u F1, on ipak može da spasi nekoliko bodova. Kako bi to izgledalo da vozač pobedi dve trke, a zatim iznenada postane 18. po brzini na sledećoj etapi?
Gledati kako Antonelli završava peti u Sao Paulu istog dana kada se rešavala titula WEC-a bio je dostojan rezultat: najbolji vozač sezone jednostavno je imao loš dan u kancelariji.
Međutim, u WEC-u haotične, klatnaste promene iz jedne krajnosti u drugu ne deluju kao loša trka tima, već pre kao ozbiljan promašaj BoP-a.
Čak i u NASCAR-u — trkačkoj kategoriji koja se najčešće povezuje sa veštačkim uzbuđenjem — ne vidimo tako ekstremne skokove performansi. Najgori plasman šampiona Kylea Larsona u Chaseu od 10 etapa, ne računajući odustajanja, bio je 12. mesto u polju od 40 automobila. To je još uvek dostojno.
Sezona Toyote, nasuprot tome, ličila je na jo-jo, divlje skačući iz jedne krajnosti u drugu. Važno je naglasiti da to nimalo ne umanjuje zasluge tima; naprotiv, treba istaći da je Toyota osvojila titulu uprkos tim efektima jo-joa, a ne zahvaljujući njima.
Ako se svega setimo po redu: dvostruki podijum sa pobedom u trci u Imoli smenili su peto mesto (zahvaljujući strateškom nadoknađivanju) i deseto u Spa. Zatim su dugo očekivanu pobedu i treće mesto u Le Manu smenila sumorna 12. i 17. mesta u Sao Paulu.
U Austinu je TR010 Hybrid ponovo bila na vrhu, ali je automobil #7 izgubio pobedu zbog srceparajućeg odustajanja 10 minuta pre kraja, a automobil #8 završio je šesti.
Toyota je to nadoknadila šokantnom pobedom na domaćoj trci u Fudžiju zahvaljujući strateškom majstorstvu. Međutim, to nije bila pobeda po pravu: pobednička Toyota pokazala je tek osmo vreme među svim automobilima u trci.
Toyota je završila sezonu dominantnim duplom 1-2 u Barseloni i potpunim promašajem u performansama u Monci. Takvi skokovi performansi ne mogu se u potpunosti objasniti time da automobil jednostavno ne odgovara stazi, što postavlja ozbiljna pitanja o uticaju BoP-a.
#8 Toyota Gazoo Racing Toyota TR010: Sebastien Buemi, Brendon Hartley, Ryo Hirakawa
Tehnički direktor David Floury nije krio razočaranje finalom čiji je ishod spolja delovao veštački. „Bilo je pomalo tužno doći ovde znajući da nećemo imati pravu šansu“, rekao je Floury posle trke, istakavši da je dvoboj za titulu bio lišen sportske borbe još pre nego što su automobili izašli na stazu.
Šef ACO-a Pierre Fillon još je u aprilu tvrdio da BoP određuje samo 30% ishoda vikenda. Ali kada sistem, čini se, ima tako primetan uticaj na rezultate, stvarnost izgleda sasvim drugačije.
Situaciju pogoršava stroga tajnovitost oko procesa BoP-a. Čuvanje proračuna unutar crne kutije ostavlja navijače i medije u potpunom neznanju, ne dozvoljavajući da se razlikuje istinsko inženjersko majstorstvo od mogućeg administrativnog uplitanja.
U IMSA-i, gde podaci BoP-a ostaju javni, svi su mogli da vide da je Porsche uradio dostojan posao sa kartama koje su mu pale.
Ali šta je sa BMW-om u Austinu ili Barseloni? Da li se nemački proizvođač jednostavno loše snašao ili mu je nedostajalo brzine zbog BoP-a? Niko ne može da kaže. Takve zagonetke bacaju tešku senku na sportsku vrednost serije u celini.
Govoreći o BoP-u na ovogodišnjem Le Manu, viši direktor FIA-e za kružne trke Marek Nawarecki rekao je u junu: „Cilj BoP-a je da obezbedi svim automobilima sličan teorijski potencijal. To ne znači da će pokazati identične performanse na stazi. Faktori kao što su strategija, podešavanja, umeće vozača, pouzdanost i ukupno izvođenje na kraju odlučuju. Na trci kao što je Le Man i iskustvo igra ogromnu ulogu. BoP kontroliše potencijal automobila; šta timovi rade sa tim potencijalom ostaje na volju takmičenja.“
Ono što se dugo proglašavalo zlatnim dobom trka sportskih automobila ozbiljno rizikuje da bude ugroženo ako regulatori, po svemu sudeći, imaju preveliki uticaj na ishod šampionata.
Kada se serija završi tako da šampion postane najsporiji proizvođač u finalnom trkačkom vikendu, nešto je neminovno fundamentalno pokvareno.
#7 Toyota Gazoo Racing Toyota TR010: Mike Conway, Kamui Kobayashi, Nyck De Vries


