

Dolazak u Staru Pazovu za Vanju Dragojevića znači novu priliku da uči, dokazuje sebe i druži se sa saigračima uz koje oseća pravu pripadnost reprezentaciji. Mladi vezista Rendžersa je u razgovoru za sajt Fudbalskog saveza Srbije govorio o atmosferi u nacionalnom timu, poverenju selektora Veljka Paunovića, prvim utiscima u Škotskoj i prijateljstvu sa Kostom Nedeljkovićem, a otkrio je i kako je protekao njegov susret sa Aleksandrom Mitrovićem u svlačionici reprezentacije.
Posle prvih treninga u okviru priprema za utakmice Lige nacija protiv Nemačke i Grčke, utisci su upravo takvi kakve uvek donosi okupljanje nacionalnog tima.
„Raspoloženje je odlično, kao i uvek. Upravo sam sa nekim saigračima pričao kako svi jedva čekamo da se okupimo ovde. Cela atmosfera u centru i ljudi oko nas koji brinu o nama zaista su sjajni. Mislim da svaki igrač jedva čeka da dođe i igra za reprezentaciju.“
POVERENJE SELEKTORA I PODRŠKA STARIJIH
Redovni pozivi i rad sa selektorom Paunovićem mnogo znače Dragojeviću, a svaki trening sa iskusnijim reprezentativcima doživljava kao važan korak u svom razvoju.
„Ogromna je privilegija biti ovde i trenirati sa takvim igračima i, pre svega, sa takvim ljudima. Veoma je važno sticati iskustvo pored tako ozbiljnih fudbalera. Stariji igrači su nas mlade veoma dobro prihvatili. Mnogo nam pomažu i na treninzima i van njih, dok smo u centru. Zato se osećamo srećno, zadovoljno i osećamo pripadnost.“
Posvećenost stručnog štaba, naglašava on, ne prestaje kada igrači odu u klubove. Individualni razgovori i podrška selektora prisutni su i između okupljanja.
„Selektor me stalno zove i brine o meni dok sam u klubu. To je veoma važno. Uz odgovornost koju osećamo jer igramo za Srbiju, osećamo je i prema njemu, jer nam u svakom trenutku nastoji da pomogne. Uvek želi da priđe, objasni, pomogne u svakom elementu igre, ali i van terena. Nama mladima mnogo znače njegovo iskustvo i saveti, to što imamo nekoga ko stalno misli na nas, iako nismo sve vreme zajedno.“
Pred utakmice sa Nemačkom i Grčkom veruje da je sloga unutar tima dobra osnova za rezultate koje svi očekuju.
„Mislim da je u prethodnom periodu bila vidljiva sloga u timu i među svim ljudima koji su uz nas. Sve ide u pozitivnom smeru i verujem da će doći i pozitivni rezultati. Mislim da smo to zaslužili.“
RENDŽERS SE OSEĆA, PODRŠKU PAMTE
Preseljenje u Glazgov doneo mu je susret sa drugačijim fudbalom, ali i sredinu u kojoj se posebna pažnja posvećuje istoriji kluba i odnosu igrača prema dresu koji nose. Upravo je to osećanje pripadnosti ostavilo snažan utisak na mladog reprezentativca.
„Glazgov je veoma lep grad, a u Škotskoj se svuda oseća koliko se ceni tradicija. Tako je i u Rendžersu. Od prvog dana su se potrudili da se osećam kao da sam tamo već dugo, da saznam stvari o klubu i shvatim koliko su ponosni na svoju istoriju. Što više vremena provodim tamo, sve više osećam klub. Posebna energija, i mnogo se pažnje posvećuje tome da se svaki igrač poveže sa Rendžersom, razvije emociju.“
Uveren je da je napravio pravi izbor za nastavak karijere.
„Mislim da je to bio pravi korak. Rendžers je klub sa šampionskim mentalitetom, koji uvek zahteva pobedu. Navijači su me dobro prihvatili i drago mi je što su prepoznali moju želju i energiju sličnu energiji kluba.“
Posebno ga je iznenadilo koliko podrške dobija i u trenucima kada nema željenu minutažu.
„Nisam mogao da verujem koliko poruka podrške sam dobio: da sačekam svoj trenutak, da će doći, da budem strpljiv. Zadivilo me je kako navijač želi da pomogne igraču da nastavi da veruje u sebe. Veoma vole klub i fudbal i zaista guraju Rendžers napred.“
Strpljenje, rad i vera za Dragojevića su oslonac i kada stvari ne idu kako bi želeo.
„Verujem da se sve dešava s razlogom, da će sve doći na svoje mesto. Treba biti strpljiv i, kada dođe šansa, biti maksimalno spreman. Verujem u Boga i zahvalan sam za privilegiju da se bavim onim što najviše volim. Naš posao je da svakog dana damo sve od sebe.“
Govoreći o razlikama između srpskog i škotskog prvenstva, izdvojio je brzinu igre i fizičke zahteve.
„U Srbiji ima mnogo kvalitetnih timova i igrača, ali škotska liga je brža i fizički jača. Tamo ima mnogo intenziteta, i to je bila jedna od stvari koje su odredile da je izaberem kao sledeći korak. I u Partizanu je moja pozicija zahtevala mnogo trčanja, duela i intenziteta, pa mislim da je to prava liga za mene.“
Spremnost da odgovori na potrebe tima pokazao je i kada je dobio zadatak da igra na desnom boku odbrane.
„Drago mi je što mi je selektor protiv Hibernijana ukazao poverenje i na toj poziciji. Uvek sam stavljao tim ispred sebe, tako su me učili od detinjstva. Zaista mi nije problem da igram za klub ili reprezentaciju na bilo kojoj poziciji gde treba.“
KOSTA KAO OSLONAC, MITROVIĆ KAO PRIMER
Privikavanje na život u Škotskoj lakše je uz Kostu Nedeljkovića. Poznanstvo iz omladinskog fudbala preraslo je u blisko prijateljstvo u glavnom timu, a zatim dobilo nastavak u Glazgovu.
„Počeli smo više da se družimo u glavnom timu, jer smo u tom trenutku bili najmlađi. Imamo mnogo toga zajedničkog kao ljudi i po karakteru, i prosto smo se poklopili. Velika je pomoć što je on pored mene, a ja pored njega. Kada imaš nekoga svog, iz svoje zemlje, to je sasvim drugačije nego kada si sam.“
Prijateljstvo im pomaže i da svakodnevno napreduju.
„Kosta mi mnogo znači, prvo kao prijatelj, a onda i kao saigrač. On je veliki profesionalac i svakog dana me podstiče da radim više, budem fokusiran i ne zapuštam ono što treba da radim. Mislim da i ja njega u nekim trenucima guram napred, da bismo bili bolji. To je veoma važno za nas.“
Dragojević je već imao priliku da oseti atmosferu Old firma. Iako je derbi Rendžersa i Seltika ranije gledao na televiziji, tek na terenu shvatio je pun razmer tog rivalstva.
„Atmosfera je nestvarna. Pokušao sam nešto da kažem našem napadaču, bio je dva metra od mene, a nije me ni čuo. Svih devedeset minuta intenzitet je neverovatan. Kada si na terenu, shvatiš zašto se taj derbi smatra jednim od najvećih u svetu.“
Još jedna slika mu se posebno urezala u pamćenje — ispraćaj tima na derbi u nedelju ujutru.
„Ispred stadiona se okupilo nekoliko hiljada ljudi. Roditelji sa malom decom, stariji, mladi — svi su došli da nas isprate. Kada vidiš da je toliko ljudi ustalo rano u nedelju samo da bi te podržalo, ne možeš da im ne uzvratiš tako što ćeš dati sve od sebe na terenu.“
Na kraju razgovor se vratio reprezentaciji i susretu sa Aleksandrom Mitrovićem, kome se Vanja pri dolasku u nacionalni tim obratio s posebnim poštovanjem.
„Kao i Mitar, i ja sam dete Partizana. Kada sam prvi put došao, obraćao sam mu se sa „Vi“ iz poštovanja. On je odmah našalio i rekao mi da nema potrebe da mu se obraćam sa „Vi“, da smo sada saigrači. Za mene je to bilo nestvarno. Velika je čast deliti svlačionicu sa takvim veličinama. Stariji nam mnogo pomažu, savetima i svakodnevnim razgovorima nas podstiču da budemo bolji. Osećam se odlično, jer vidim da imam njihovu iskrenu podršku.“
Svoje fudbalsko sazrevanje Dragojević opisuje kroz ljude od kojih uči i kroz poverenje koje želi da opravda. U kampu Srbije nastavlja taj put, spreman da dočeka svaku novu šansu onako kako i sam kaže — što bolje pripremljen i uvek u službi tima.


